Tuđmanov UNS i HIS nakon Oluje
U kolovozu 1995. srpsku je kvislinšku tvorevinu zbrisala operacija Oluja. Završetkom Oluje i izlaskom na međunarodne granice na zapadu rat nije bio gotov. Istočna Slavonija još je krvarila pod srpskom okupacijskom čizmom, a u neprijatelju nije bila ubijena svaka volja za daljnjom borbom, pogotovo kad znamo da su se neprijateljski vojnici povukli u dio BiH koji su kontrolirali njihovi saveznici, bosanski Srbi. U Uredu za nacionalnu sigurnost i Hrvatskoj izvještajnoj službi vojni analitičari tih dana smatrali su da će se postrojbe Srpske Vojske Krajine formacijski pridružiti Vojsci Republike Srpske čime bi srpska vojska u Bosni i Hercegovini povećala svoje borbene potencijale za oko 35%. U tom slučaju, pod zapovjedništvom generala Mladića, Srbi bi ojačali sve linije obrane, a najbolje snage mogli bi koncentrirati na planiranim pravcima napada koje su isplanirali operacijom Vaganj-95 koju je pomela hrvatska Oluja.
Da se to ne dogodi pobrinuli su se hrvatski obavještajni časnici. Hrvatski su inženjeri daleko prije Oluje analizirali čitav vojni i civilni telekomunikacijski promet i sustav koji su koristili Srbi do zadnjeg detalja. Na osnovu tih tehničkih analiza napravljeni su novi planovi kako će sustav elektroničkog izviđanja pokrivati telekomunikacijske sustave u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji nakon što porazimo Srbe u Hrvatskoj. Veliku pomoć hrvatskoj obavještajnoj zajednici u realizaciji tog plana pružio je hrvatski narod u BiH i HVO. Zahvaljujući tome, hrvatske obavještajne službe u realnom vremenu pratile su srpski ološ od njihovog zadnjeg sastanka u Kninu 4. kolovoza 1995. oko 21 sat, kada je general Mrkšić zapovjedio Glavnom Štabu Srpske Vojske Krajine da napusti Knin i ode na izdvojeno zapovjedno mjesto u Srb. No, negdje na putu od Knina do novog zapovjednog mjesta u Srbu mit o srpskoj vojsci i njenim zapovjednicima raspao se je kao kula od karata. Novo zapovjedno mjesto osim elektroničkog izviđanja pokrivali su i dubinski izvidnici Hrvatske vojske. S tog mjesta, na kojem se nisu pojavili mnogi srpski časnici, general Mrkšić odlazio je u Oštrelj u BiH gdje je imao sastanke sa zapovjednikom Vojske Republike Srpske (VRS) Ratkom Mladićem. Oštrelj je tih dana bio zapovjedno mjesto Vojske Republike Srpske i 2.KK (2. Krajiškog korpusa VRS) s kojeg je trebala biti vođena operacija Vaganj-95. Kako su sve prometnice bile zakrčene srpskim ološem i dijelovima Srpske Vojske Krajine u povlačenju zahvaljujući strateškoj obmani hrvatske obavještajne zajednice, srpski generali nisu uspijevali sastaviti nikakav plan. Neobavljena posla general Mrkšić vratio se na zapovjedno mjesto u Srb, vidjevši da mu je većina časnika pobjegla, 06. kolovoza 1995. oko 12 sati skupa sa svojim Glavnim štabom SVK zauvijek je napustio Hrvatsku premještajući se u područje Prijedora gdje će ostati do 10. kolovoza. U Prijedoru je Glavni štab SVK smješten u objektima građevinskog poduzeća „Kozara“. Radio veze s podređenim postrojbama još nije bilo, pa je srpski general praktično mogao zapovijedati samo unutar te zgrade! Telefonske veze s Beogradom i generalštabom VJ su radile, a te telefonske veze pratile su i hrvatske obavještajne službe. Nakon konzultacija sa zapovjedništvom Vojske Jugoslavije rad Glavnog štaba Srpske Vojske Krajine organiziran je tako da general Mrkšić s najodgovornijim zapovjednicima ostane u Banjoj Luci, a da se drugi dio GŠ SVK prebaci u Beograd. Ovo su bili njihovi planovi.
Poraz im nije bio dovoljan pa su odlučili voditi gerilski rat
Prema naredbi iz Jugoslavije, srpski generali Ratko Mladić i Mile Mrkšić odmah su pristupili izradi planova za daljnje vojne operacije. Njima je trebalo popraviti operativno-strateški položaj tzv. Vojske Republike Srpske prema Hrvatskoj vojsci, HVO-u i ABiH, čime bi bili stvoreni preduvjeti za ubacivanje srpskih razbojnika tj. gerilaca u naša pogranična područja, kako je to planirano u Beogradu. Uslijedila je konsolidacija i okupljanje svih srpskih snaga, a sam napad pokrenut je 12. kolovoza. U Beogradu su računali da će taj napad uspjeti pa su samo dva dana nakon početka napada, 14. kolovoza, održali sjednicu Vrhovnog Savjeta Obrane Jugoslavije. Razmatrana je vojno-politička situacija i prijedlozi mjera Generalštaba Vojske Jugoslavije. Na tom sastanku u Beogradu između ostalog, donijeli su odluku da će reorganizirati Srpsku vojsku Krajine i „težišno je pripremiti i angažirati za gerilsko ratovanje na izgubljenim prostorima RSK, radi vezivanja snaga Hrvatske vojske, nanošenje gubitaka i stavljanja do znanja međunarodnoj zajednici da je to srpska zemlja i da narodi sa tog prostora ne prihvaćaju politiku svršenog cilja.“ O ovim opasnim srpskim planovima Hrvatska izvještajna služba izvijestila je Predsjednika Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška, a oni su Glavnom stožeru Hrvatske vojske naredili da odmah prilagodi sve vojne planove i da po svaku cijenu spriječi stvaranje uvjeta za gerilski rat na novooslobođenim prostorima. Iz srpskih dokumenata koje je presretala Hrvatska izvještajna služba bilo je jasno da je za te ciljeve Beograd planirao vratiti sva profesionalna vojna lica i vojno-sposobne građane tzv. Republike Srpske Krajine u prihvatne centre u sjeverozapadnu Bosnu, odakle su trebale biti vođene gerilske operacije. Nakon početnih uspjeha 12. kolovoza i ovladavanja prometnicom Knin - Grahovo, protuudarom Hrvatske vojske i HVO-a srpski generali i srpske vojske u idućim će se mjesecima povlačiti sve do Banje Luke. Istovremeno zbog planova o gerilskom ratu u Hrvatskoj, Hrvatska vojska pokrenuti će operaciju Oluja-obruč na novooslobođenim područjima.
Oluja nije bila dovoljna - Srbi odbili američki plan za mir
Kako smo vidjeli, Vrhovni Savjet Obrane Jugoslavije 14. kolovoza donio je odluku o gerilskom ratu. Dva dana poslije, 16. kolovoza izaslanik američkog predsjednika za Balkan Richard Hoolbroke stigao je u Beograd na pregovore, Milošević je odluku Generalštaba Vojske Jugoslavije tajio, pa je nakon dva dana intenzivnih pregovora, Holbrookeova skupina napustila Beograd praznih ruku. Holbrooke nije bio kadar dobiti ni jamstvo srpskog predsjednika da Vojska Republike Srpske ne će napasti njegov zrakoplov tijekom spuštanja u zračnu luku Sarajevo, gdje je bila sljedeća točka u njegovoj mirovnoj misiji zbog razgovora s muslimanskom stranom i Izetbegovićem. Da bi izbjegao izazivanje bosanskih Srba, Holbrookeova skupina se morala poslužiti opasnim igmanskim putem da stigne do Sarajeva. Nažalost, dana 19. kolovoza, dok je skupina išla prema glavnom gradu Bosne i Hercegovine, dogodila se je strašna prometna nesreća koja je usmrtila tri člana skupine: Roberta Frasurea, Josepha Kruzela i S. Nelsona Drewa. Sjedinjene Američke Države i Holbrooke osobno su optužili Miloševića da je izravno odgovoran za njihovu smrt. Da je Milošević htio osigurati sarajevsku zračnu luku, kako ga je zamolio Holbrooke, nesreća se ne bi dogodila. Dok su američki stručnjaci putovali prema Sarajevu, ne znajući da putuju u smrt, Hoolbroke je 18. kolovoza izvijestio Predsjednika Tuđmana da mu je Milošević rekao „da neće priznati Hrvatsku u bilo kom obliku“. Gubitak trojice američkih diplomata i stručnjaka ražalostio je Predsjednika Tuđmana, jer je u njima vidio ljude koji su razumijevali sve probleme koje je trebalo riješiti na putu prema trajnom miru.
Srbi pokušavaju pokrenuti gerilski rat
Bez obzira na poraze na bojnom polju, u skladu s odlukama Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije, 4. rujna 1995. u Banjoj Luci tzv. Predsjednik RSK Milan Martić svojom direktivom broj: 020/1-83/95. dao je nalog da se osnuje Oslobodilačka Vojska Republike Srpske Krajine (OVRSK) te da se uključi u borbena djelovanja na teritoriju Republike Srpske (RS) i Republike Srpske Krajine (RSK). Po toj direktivi grupa odabranih časnika iz GŠ SVK izvršit će formiranje Oslobodilačke vojske RSK, izraditi privremene formacije za oslobodilačke brigade, dobrovoljačke brigade i specijalne jedinice. Direktivom je određeno da te privremene formacije budu završene do 6. rujna 1995. Uz ostalo bilo je predviđeno, da OVRSK odmah samostalno započne izvođenje specijalnih operacija na teritoriju koji je oslobođen operacijom Oluja te da uz to izvodi samostalno i određena borbena djelovanja na teritoriji RS uz granicu s Hrvatskom. Opremanje tih novoformiranih srpskih postrojbi naoružanjem i opremom predviđeno je uz pomoć Vojske Republike Srpske, a u stvari iz svega je stajala prikriveno Vojska Jugoslavije. Uza sve, novoosnovana vojska, prema direktivi, koristit će cjelokupni sustav veza Vojske Republike Srpske. Ta činjenica znatno je olakšala ciljanje hrvatskim obavještajnim časnicima budući da su tijekom rata hrvatske obavještajne službe skupa sa Hrvatskom vojskom i Hrvatskim vijećem obrane razvile vrlo kompleksan i efikasan sustav elektroničkog izviđanja koji je pokrivao i VRS u BiH. Prema direktivi, o samoj dinamici formiranja i narastanja Oslobodilačke vojske RSK naređeno je dnevno izvješćivanje pa su u skladu s time i hrvatski obavještajni podatci bili dnevni.
Nije trebalo puno čekati, 4. rujna 1995. srpski general Mrkšić u Banjoj Luci izdaje naređenje da se prema odluci VSO Jugoslavije i direktivi predsjednika RSK Martića (broj: 020/1-83/95, 04. rujna 1995. Banja Luka) pristupi formiranju Oslobodilačke Vojske Republike Srpske Krajine (OVRSK). On navodi da se OVRSK formira prema Naređenju o organizacijskim promjenama u Srpskoj Vojsci Krajine formiranjem OVRSK kojom upravlja GŠ SVK. Po tom naređenju GŠ SVK zapovijeda formiranom OVRSK, izrađuje privremene formacije, određuje i postavlja zapovjedni kadar do razine brigada, samostalnih bataljuna i odreda. Nadalje, u koordinaciji sa nadležnim zapovjedništvima VRS izrađuje plan upotrebe formiranih jedinica OVRSK , stvara materijalne uvjete za formiranje jedinica i komandi i njihovu borbenu upotrebu. Za zapovjednika „oslobodilačkih jedinica“ postavljen je general-major Stevo Ševo, za zapovjednika specijalnih postrojbi postavljen je general-potpukovnik Mile Novaković, a za zapovjednika 1. Oslobodilačke brigade OVRSK (1.Obr) pukovnik Milan Beko. Zapovjedno mjesto „oslobodilačkih jedinica“ određeno je u području Sanskog Mosta, a zapovjedno mjesto 1.OBr u području sela Sanica. Zapovjedna mjesta drugih brigada u osnivanju odrediti će se naknadno u prostoru Petrovca, Drvara, sela Svodna i sela Knežica. Zapovjedno mjesto specijalnih postrojbi bilo je na Kozari u selu Mrakovica. Po narastanju OVRSK i stvaranja povoljnih međunarodnih uvjeta i drugih okolnosti vojska će poduzeti šira ofenzivna djelovanja radi oslobađanja RSK.
Kao što vidite iz ovih dokumenata koje uporno prešućuju, potpuno je jasno da je Beograd planirao gerilskim ratom držati Hrvatsku u okovima - ako treba i desetljećima, da je Beograd pripremao Pupovca za plan „B“ ako Krajina propadne. To piše crno na bijelo u srpskim obavještajnim dokumentima, ali ništa im nije uspjelo zahvaljujući Predsjedniku Tuđmanu, ministru obrane Gojku Šušku, Hrvatskoj vojsci i hrvatskoj obavještajnoj zajednici pod kompetentnim vodstvom Hrvatske izvještajne službe iz Ureda za nacionalnu sigurnost. Operacija „Oluja-Obruč“ pomela je srpski gerilski ološ i skinula okove srpskog imperijalizma zauvijek. Prije svega snaga Hrvatske vojske i obavještajna nadmoć hrvatske obavještajne zajednice te njena suradnja s američkom obavještajnom zajednicom osigurala je da se u tim presudnim danima američki predsjednik Clinton okrene Hrvatskoj kao odgovornoj državi koja može ponuditi prihvatljivo rješenje. Zbog toga je 19. rujna, njegov izaslanik Holbrooke susreo predsjednika Tuđmana, ali i ministra obrane Gojka Šuška da bi s njima razmotrio moguća rješenja sukoba. Kada je Hoolbroke spomenuo zauzimanje Banja Luke Tuđman i Šušak samo su se nasmijali, zauzimanje Banja Luke bila je obična srpska propaganda, što su svi prihvatili. Ionako nije postojao nikakav plan da Hrvatska Vojska osvaja Banja Luku. Za koga? Kada su Holbrookeu pokazani hrvatski obavještajni podatci o srpskim planovima, on je rekao Šušku, „Gojko, hoću da sve to bude apsolutno jasno. Ništa u svemu o čemu smo raspravljali danas ne bi trebalo biti shvaćeno kao da želimo prestanak vašeg vojnog djelovanja, osim što se tiče Banje Luke. Važno je brzo djelovati. Ne smijemo to reći javno ali, molim Vas, zauzmite Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi. I to učinite brzo, prije nego što se Srbi skupe”. To i piše u transkriptu iz Ureda Predsjednika Republike od 19. rujna koji se danas nalazi u državnom arhivu. Kao što vidimo iz ovih dokumenata Hrvatska vojska ušla je u Bosnu i Hercegovinu na temelju važećih međudržavnih sporazuma s ciljem da spriječi nastavak rata i nastanak srpske gerile, ako pogledate dokle je došla Hrvatska vojska u BiH i usporedite to sa zapovijedi generala Mrkšića biti će vam to potpuno jasno.
Hrvatski političari posttuđmanove ere i njihovi novinarski trabanti pomirenje Hrvata i Srba znaju uspoređivati s onime što se nakon 2. svjetskog rata dogodilo između Francuza i Nijemaca. Iz gornjih je redaka jasno zašto je takva usporedba posve promašena. Srbi su nakon poraza u Oluji nastojali postići ono što se u strategiji zove „rat nakon rata“ ili „zamrznuti sukob“. To je dio posredne strategije (dakle, ne izravan napad vojskom, nego upotreba raznih drugih sredstava) koja ima dva kraka: vojni - gerila koja onemogućava uspostavljanje normalnog civilnog mirnodopskog života i političko-diplomatski (ne prihvatiti vojnu situaciju i dati to do znanja međunarodnoj javnosti). Zahvaljujući hrvatskim obavještajnim službama vojni krak te strategije je propao. Na našu veliku radost, Srbi su eliminirani kao vojna prijetnja Hrvatskoj i to zauvijek. U tome je naročito povoljna okolnost njihovo napuštanje Hrvatske - civili su uvijek bili jataci koji su potrebni u svakoj gerili. Političko-diplomatski krak te strategije danas još predstavlja Pupovac i SDSS - oni na političkoj razini još uvijek nastoje podržavati taj „zamrznuti sukob“ čekajući neka povoljnija vremena. Prema spomenutoj analogiji, kao da su nakon kapitulacije Njemačke Francuzi morali pristati da u Francuskoj djeluje njemačka nacistička stranka koja se zalaže za autonomiju Alzacea i Lorreina i politički sustav u kojem bi Nijemci morali biti vladajući gdje god postoji njemačka manjina u Francuskoj, da Francuzi moraju financirati njemačke naciste u Francuskoj, njihove spomenike i proslave, novine i pjevače, uglavnom da moraju podržavati zamrznuti sukob iz 2. svjetskog rata kako bi se jednog dana novim ratom stvari promijenile. Naravno, svatko vidi da se to nije dogodilo i da je denacifikacija Njemačke odvela tu zemlju na sasvim drugi kolosijek (zapadni dio, naravno). Takva denacifikacija se, na žalost, u Srbiji nije dogodila i oni nisu odustali od velikosrpskih planova. Zato nam i dalje treba kompetentna obavještajna zajednica jer najbolje je napasti neprijateljske planove, baš kao što su to u ratu radili Tuđman i Šušak.
Američka igra oko osvajanja Prijedora i Banje Luke koju je rasturio SIS i general Markica Rebić
U pripremi Daytonskog i Erdutskog sporazuma i američka obavještajna služba smatrala je da Hrvatska vojska može raketama zemlja-zemlja odvratiti Jugoslaviju od miješanja u sukob zahvaljujući obmani hrvatske obavještajne zajednice.
Tih dana nakon Oluje 7. kolovoza 1995. u Londonu Paddy Ashdown lansirati će priču o podjeli Bosne s „Tuđmanovom salvetom“. Ta britanska podvala ući će u anale europske i svjetske povijesti kao jedan od najbesramnijih primjera međunarodnog političkog mešetarenja s konca 20. stoljeća koju su prenijeli svi svjetski mediji. Zanimljivo je da je Puhovski, odmah nakon plasiranja Ashdownove priče o „salveti“ odmah gostovao na BBC-u (08.08.1995.), dajući vjerodostojnost još jednoj izmišljotini tvrdeći da će Tuđman i Milošević podijeliti Bosnu, a da će istočna Hrvatska, zauzvrat, ostati pod nadzorom Srbije. U pripremi Daytonskog sporazuma i razgovorima sa Hoolbrokeom Alija Izetbegović nije želio pristati na varijantu da Srbi imaju 51 posto teritorija BiH, i bio je protiv osvajanja Banja Luke, HIS je to znao i o tome je izvijestio Tuđmana . Zato je Richard Hoolbroke 19. rujna rekao Tuđmanu da Amerikanci ne žele da Hrvatska vojska osvoji Banja Luku. Još gore on je pokušao obmanuti „svojom potporom“ Tuđmana i Šuška da za Izetbegovića osvoje Prijedor, Sanski most i Bosanski Novi tako da oni mogu lakše nametnuti teritorijalno rješenje u BiH. Tuđman i Šušak su se nasmijali i kimnuli glavom ali su bili protiv toga znajući za srpske planove o gerilskom ratovanju. Umjesto da ratuje prema američkom prijedlogu za američke i muslimanske interese ministar Gojko Šušak dao je zadaću brigadiru Markici Rebiću, sada generalu, da Sigurnosno informativna služba smisli i izvede operaciju obmane koja bi bila u skladu s hrvatskim interesima u tom trenutku. Markica Rebić osmislio je i napravio lažnu operaciju pripreme napada na istočnu Slavoniju koja je Tuđmanu u Daytonu priskrbila auru da misli ozbiljno i da je krenuo te da se mora prihvatiti njegov uvjet da u okviru Daytonskog sporazuma mora biti i mirna reintegracija istočne Hrvatske. U toj briljantnoj operaciji Rebić je uputio kolonu raketa prema istoku autoputom, istovremeno je željeznicom uputio tenkovsku brigadu s oznakama Tigrova prema Slavoniji plasirajući „sramotnu priču“ o tome da pripadnici 1. brigade prodaju snimke svojih tenkova samo stranim televizijskim kućama. zajedno s elektroničkim djelovanjem, stvorio je dojam da je 1. brigada raspoređena tamo gdje nije bila što je snimio Associated Press pa je to je objavljeno u svim svjetskim medijima. Ti „pokreti“ Hrvatske vojske izazvali su veliki interes među obavještajnim i vojno-diplomatskim krugovima u Hrvatskoj, Matu Granića oblijevao je znoj kako je i sam napisao u svojoj knjizi, a Rebićevu obmanu popušila je i CIA koja je izvijestila američkog predsjednika da je Hrvatska u Slavoniju poslala rakete koje mogu gađati Beograd i oklopne snage koje svakog trenutka mogu napasti. Vojska Jugoslavije panično je raspoređivala snage prema Istočnoj Slavoniji očekujući napad. Tako je Tuđman vratio istočnu Slavoniju bez ispaljenog metka.
