Kada su te 1993. napokon stvorene moderne hrvatske obavještajne i protuobavještajne službe pod vodstvom UNS-a, Hrvatska je dobila priliku razvijati svoje obavještajne metode kojima će moći prikupiti podatke potrebne za vođenje rata onako kako su to planirali raditi Tuđman i Šušak: napadati protivničke planove! Koliko je besmisleno napadati gradove, vidimo i danas, a tada smo to mogli vidjeti na primjeru Vukovara te mnogih hrvatskih i bosanskohercegovačkih gradova pod srpskom opsadom: baš kao i Rusi danas, i Srbi su tada malo postigli razaranjima gradova. Napasti njihove snage, također nije bila opcija jer su njihove snage bile neusporedivo brojnije ne samo u ratu, nego i dugo nakon rata. Da se napadne plan, mora ga se dobro poznavati i biti siguran u vjerodostojnost podataka. Tu je bila najveća zadaća obavještajnih službi, i vojne i civilne. Ponovimo, HIS nije naslijedio i nije preuzeo ni nečije ljude ni nečije arhive. Krenuli smo od nule. U HIS su počeli raditi mladi i neopterećeni ljudi stvoreni u domovinskom ratu, a to znači da je jedini kapital HIS-a od samog početka bio u mladim sposobnim i samozatajnim ljudima. Oni na početku nisu imali velikog obavještajnog iskustva, imali su vlastita znanja o prilikama na terenu te sposobnost za ocjenjivanje i procjenjivanje ljudi i događaja. Naša prednost počivala je na uvjerenju da je svaka obavještajna procjena uvjetovana ispravnom dijagnozom stanja.
Da bi došli do te ispravne dijagnoze bio je potreban kontinuiran i masovan izvor podataka. HIS-ovi časnici odlučili su to riješiti stvaranjem sustava elektroničkog izviđanja. Elektroničko izviđanje je proces presretanja i analize elektroničkih signala. Od početka elektroničke ere vojske i državne institucije sustavno prate, otkrivaju i procjenjuju svaki elektronički sustav ili uređaj koji ljudi koriste bez obzira ima li vojnu ili civilnu primjenu. Elektroničko izviđanje zasnovano je na znanju, sustavnom i mukotrpnim radu te strpljenju. Da bismo elektronički presretali informacije i signale koje prenose ili šalju neki komunikacijski, radarski ili računalni sustavi, potreban je planski i dugotrajan obavještajni rad na prikupljanju tehničkih informacija na temelju kojih će inženjeri napraviti sustav za presretanje i eksploataciju informacija i signala. Države i vojske koje ovakvim tajnim presretanjem dolaze do informacija koriste ih da bi ostvarile određenu političku, vojnu ili gospodarsku prednost. U ratu takve informacije često presuđuju jesi li pobjednik ili gubitnik. Sustave za elektroničko izviđanje nismo mogli kupiti zbog embarga, morali smo ih sami napraviti. U Upravi za znanost i tehnologiju HIS-a i Središnjici za elektroničko izviđanje Glavnog stožera Hrvatske vojske osmišljeni su svi sustavi za presretanje srpskih komunikacija na temelju prikupljenih podataka. Srpski sustavi i sustavi JNA analizirani su na temelju niza obavijesnih razgovora koje su časnici HIS-a obavili s bivšim časnicima i dočasnicima JNA koje su koristili te uređaje, znali sve operativne i tehničke procedure, a najvrjedniji izvor informacija o tim uređajima pronađen je u zarobljenoj servisnoj dokumentaciji. Tehnologija u rukama inženjera tadašnjeg ETF-a (danas FER-a), inženjera Fakulteta strojarstva i brodogradnje i matematičara i fizičara sa PMF-a koji su radili u HIS-u i Hrvatskoj vojsci postala je glavno hrvatsko oružje. Izrada sustava za presretanje razgovora visokih srpskih vojnih i civilnih dužnosnika filmska je priča. Kako je bio embargo, morali smo ga sami proizvesti. Prijemni dio sustava napravila su dvojica inženjera Ericsson Nikole Tesle u garaži jednog od njih, u zgradi na Selskoj cesti 34 jer je u to vrijeme firma Nikola Tesla bila privatizirana i švedski vlasnici nisu dozvoljavali nikakvu vojnu proizvodnju. Tadašnji direktor koji je bio osvjedočeni domoljub izdvojio je ta dva najiskusnija inženjera za radio-relejne uređaje i u tajnosti s inženjerima HIS-a stvoren je sustav za prisluškivanje Slobodana Miloševića, Mile Martića i drugih. Da bi što brže pronašli gdje je i teoretski moguće presresti neki srpski radio signal, razvijen je sustav za proračun radio vidljivosti s prikazom na trodimenzionalnoj karti Hrvatske. Taj sustav izračunao je da se radio-relejni pravac Knin-Beograd može prisluškivati na dvije lokacije u Hrvatskoj, jedna je bila na brdu Borčec u Zagrebu. Kada su obavještajni časnici HIS-a i Središnjice došli na Borčec s vozilom u kojem je bio sustav proizveden u garaži i pokrenuli ga, veselju nije bilo kraja, od tog trenutka mogli smo pratiti svaki telefonski razgovor bilo kojeg srpskog vojnog i civilnog dužnosnika s Beogradom. Od najveće važnosti bili su snimljeni razgovori Slobodana Miloševića s razbojničkim kolovođama u Kninu. Sustav je radio sve do Oluje, tako veliku paraboličnu antenu teško je bilo prikriti i za svaku je pohvalu činjenica da stanovnici Borčeca nikada nisu kompromitirali ili nešto otkrili medijima o tom sustavu. Između ostalog, taj je sustav presreo sve relevantne informacije oko Plana Z4. Naime, hrvatske službe snimile su razgovore koje je oko Plana Z4 vodio Slobodan Milošević sa Milanom Martićem i Ilijom Prijićem i drugima. Slobodan Milošević bio je uvjeren u vojnu pobjedu u Hrvatskoj pa je naredio Milanu Martiću i Iliji Prijiću koji je tada bio ministar vanjskih poslova Republike Srpske Krajine da Plan Z4 odbiju, točnije da ga niti „ne uzmu u ruke“ od veleposlanika koji su ga donijeli u Knin. Tuđman je ove informacije itekako znao iskoristiti. Žalosno je da danas Mate Granić, Miomir Žužul i hrvatska diplomacija u svom serijalu tvrde da je „srpsko neprihvaćanje Plana Z4 -povijesna sreća“, iako postoje dokumenti koji potvrđuju da je to jedna od najbriljantnijih obavještajnih pobjeda HIS-a i hrvatske obavještajne zajednice. Pred Oluju gotovo 95% obavještajnih informacija u realnom vremenu dolazilo je iz elektroničkog izviđanja, a ta nadmoć dozvoljavala je Tuđmanu i Šušku da pravovremenim napadom na srpske planove vode Hrvatsku iz pobjede u pobjedu.
Paralelno sa stvaranjem sustava elektroničkog izviđanja HIS je radio na nizu projekata s ciljem poboljšanja postojećih državnih kripto-zaštitnih sustava a pogotovo kripto-zaštitnih sustava Hrvatske vojske. Ti sustavi bili su potrebni da se smanji i potpuno otkloni izloženost državnih i vojnih podataka neprijateljskim sustavima elektroničkog izviđanja. U vrlo kratko vrijeme HIS je osigurao dovoljnu količinu kripto telefona KT-93, kojeg su korisnici nazvali „crni telefon“. S tim uređajem uspostavljena je državna -kripto-zaštitna mreža za prijenos govora, telefaks poruka i podataka s kojom su bili povezani Predsjednik Republike Tuđman, Predsjednik Sabora, Predsjednik Vlade, Vlada RH, diplomatska predstavništva, Glavni stožer i sva zapovjedništva Hrvatske vojske, Ministarstvo unutarnjih poslova i sve policijske postaje. Za korištenje uređaja nije bila potrebna gotovo nikakva obuka, šifrirao je automatski, zbog toga je bio dobro prihvaćen od krajnjih korisnika. Zato srpska strana nije nikada imala na raspolaganju snimljeni razgovor Predsjednika Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška ili bilo kojeg drugog hrvatskog dužnosnika i vojnog zapovjednika. Za Oluju stručnjaci iz HIS-a povezali su taj kripto telefon i satelitski terminal Inmarsat A pa je vrhovni zapovjednik Tuđman u svakom trenutku bez obzira na stanje lokalne telekomunikacijske infrastrukture koja je bila razorena ratnim operacijama imao direktnu satelitsku kripto-zaštićenu vezu sa svakim zapovjednikom. Paralelno, HIS je s obavještajnom zajednicom prikupljao obavještajne informacije o komunikacijskim i kripto-zaštitnim sustavima naših protivnika Srba. Kako je bio uveden embargo, Hrvatska, a pogotovo Hrvatska Vojska nije mogla kupiti nikakav vojni kripto uređaj. Za neke kripto-uređaje JNA koji su u značajnijim brojevima bili zarobljeni inženjeri HIS-a napravili su reverzni inženjering s ciljem da u uređaj ugrade hrvatski program za šifriranje. Tako je HIS uspješno modificirao nekolicinu uređaja među kojima je bio i kripto uređaj UKP2. Osim modifikacije uređaja kakav je bio UKP-2 napravljen je reverzni inženjering drugih srpskih kripto uređaja KZU-63, KZU-64, KZU-71 koje su koristile srpske okupacijske snage. Ti podatci iskorištavani su sustavom elektroničkog izviđanja pa je Hrvatska država svakodnevno imala na raspolaganju gomile najtajnijih srpskih podataka, naredbi i vojnih planova. Do ljeta 1995., nova hrvatska obavještajna zajednica predvođena HIS-om omogućila je da Hrvatska preživi sve klopke i smicalice međunarodne zajednice pa i zamku s Planom Z4. Hrvatska se konačno morala suočiti s činjenicom da u bliskoj budućnosti nema izgleda za mirno vraćanje okupiranih područja. Da bi zaštitila vlastite nacionalne interese, Hrvatska je odlučila sama vojno osloboditi okupirana područja. Obavještajne informacije koje će HIS svakodnevno dostavljati Predsjedniku Tuđmanu i Gojku Šušku o srpskim vojnim planovima biti će presudne za veličanstvenu Oluju.
Ukratko, stvaranje novih službi s novim, obrazovanim ljudima bez veza sa službama bivše države nije samo donijelo pomak u „mentalnom sklopu“. Bio je to svakako odmak od udbaša koji u kožnatim jaknama slušaju što tko govori u birtiji, ali i odmak od „poslovnih ljudi“ koji su u svojim poduzećima u inozemstvu pružali zaštitu i financiranje kojekakvim jugoslavenskim razbojnicima u ubojicama. Ali vrlo brzo nove su službe donijele one rezultate za koje su bile stvorene: upotrebljive informacije i to strateške razine. Spomenuti kontinuitet u prikupljanju kao i masovnost informacija ključni su elementi elektroničkog izviđanja. Ali tu je svakako i ciljanje, tj. sposobnost da se presretnu sve i samo relevantne informacije. I u tome su nove hrvatske službe uspjele. O takvim rezultatima stare strukture koje same sebi tepaju „profesionalci“ mogle su samo sanjati. O tome više u sljedećem nastavku.