Povijest UNS-a, HIS-a i hrvatske obavještajne zajednice jedna je od najljepših priča o velikim obavještajnim pobjedama i sastavni je dio veće priče o borbi hrvatskog naroda za samostalnost, slobodu i nezavisnost, dio najvažnije priče o stvaranju Republike Hrvatske i državnih institucija. UNS i HIS su u tom svenarodnom pokretu za slobodu i nezavisnost nastali od ljudi, mahom sudionika Domovinskog rata, koji nisu bili profesionalni vojnici, nego dragovoljci, rodoljubi i ratnici koji su dobili dvije nove zadaće. Prvo, osigurati političkom vodstvu u suradnji s drugim članicama obavještajne zajednice relevantne i točne podatke za oslobađanje okupiranog teritorija naše zemlje i rješavanje regionalne krize izazvane raspadom bivše Jugoslavije. Drugo, upoznati vodeće zemlje, tj. međunarodnu zajednicu - u suradnji s njihovim obavještajnim službama - s činjenicama o stvarnom stanju i u Hrvatskoj i u cijeloj regiji. A da bi obavili ovu zadaću, trebalo je ustrojiti UNS i HIS i obavještajnu zajednicu.
Prošlo je trideset godina od osnivanja Tuđmanova Ureda za nacionalnu sigurnost. Nakon sarajevskog primirja i dolaskom UN-a u Hrvatsku, hrvatske su oružane snage dobile potrebni predah. S druge strane, srpske su snage iskoristile takav razvoj međunarodne situacije da napadnu Bosnu i Hercegovinu. Ne gubeći ni sekunde, Hrvatske su oružane snage taj predah koristile za daljnje učvršćivanje i poboljšavanje svih sigurnosnih elemenata obrambenog sustava. Već krajem 1992. Predsjedniku Tuđmanu bilo je potpuno jasno da sa obavještajnom zajednicom prošaranom starim komunističkim kadrovima među kojima su pripadnici Uprave sigurnosti JNA imali visokopozicionirane suradnike (Labrador) neće moći dobiti rat.
Nakon prvih slobodnih višestranačkih izbora Tuđmanova Hrvatska demokratska zajednica koja je uvjerljivo pobijedila od samoga početka nastojala je ovladati policijskim snagama i unutar policije smještenom republičkom Službom državne sigurnosti (SDS). Još i prije izbora Tuđmanu je bilo jasno da se ne može osloniti na Teritorijalnu obranu (TO) koju je razoružao i kadrovski uništio Ivica Račan i SDP. Srpski nacionalizam ukorijenjen dugoročnom srpskom politikom unutar Saveza komunista (SK) Socijalističke Republike Jugoslavije, ali i unutar SK SR Hrvatske nije ostavio Hrvatima koji su bili dio policijskog i sigurnosnog sustava puno prostora za razmišljanje. U agresiji na Hrvatsku Srbi su se oslonili na svoju manjinu u Hrvatskoj i JNA pa je tim i takvim Hrvatima ostala jedino hrvatska opcija. Nakon prvog zasjedanja demokratski izabranog i višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. došao je kraj komunističke vlasti i režima. Hrvatska demokratska zajednica u nasljeđe je dobila i Službu državne sigurnosti, koja se deklarativno pokušavala transformirati u „modernu službu“ za zaštitu građana i države. U to vrijeme na čelu SDS-a bio je Josip Perković, sada osuđeni ubojica. U SDS-u je ostalo 750 radnika, ostali koji se nisu mogli pomiriti s novom Hrvatskom, otišli su u mirovinu, a oni srpske nacionalnosti pobjegli su sa svim što su mogli ukrasti na okupirani dio hrvatske pod srpskom kontrolom. Među ovih „lojalnih“ 750 ostali su i po zadatku svi suradnici Uprave sigurnosti JNA. Početkom proljeća 1991. došlo je do promjene Zakona o unutarnjim poslovima (NN 19/91) te je SDS 18. travnja 1991. preimenovan u Službu za zaštitu ustavnog postupka (SZUP). Na čelo stare službe s novim imenom postavljen je dotadašnji gradonačelnik Sinja Jerko Vukas, dok je Josip Perković raspoređen u Ministarstvo obrane čime je uvedena dodatna nesigurnost među te zaostale kadrove. Donošenjem Zakona o obrani koji je stupio na snagu 20. rujna 1991., te reformama u Ministarstvu obrane i organiziranjem Glavnog stožera (GS) uspostavljene su nove vojne službe - Sigurnosno informativna služba (SIS) i Vojna obavještajna služba (VOS). Prva je trebala djelovati u sklopu Ministarstva obrane, a druga u sklopu Glavnog stožera. Ta reforma nije išla lako budući da su bivši oficiri JNA odgajani i školovani u totalitarnom komunističkom režimu uporno tražili da SIS bude organiziran unutar Glavnog stožera, a ne unutar Ministarstva obrane kako su zahtijevali standardi demokratskog zapadnog svijeta. Ustrojem Ministarstva obrane koji je predsjednik Tuđman potpisao 13. studenoga 1991. konačno je definiran status SIS-a i VOS-a, kao modernih vojnih službi. Šušak kao ministar obrane imao je na raspolaganju SIS kao vojnu kontraobavještajnu službu, a Glavni stožer imao je VOS za obavještajne pripreme vojnih operacija. Tako je dovršena prva faza procesa organiziranja hrvatske obavještajne zajednice s jednom civilnom i dvije vojne službe (SZUP, SIS i VOS) kojima je koordinirao prethodno osnovani Ured za zaštitu ustavnog poretka (UZUP). UZUP je osnovan Odlukom predsjednika Tuđmana 27. svibnja 1991. kao svojevrsna krovna sigurnosno-obavještajna organizacija. Za šefa Ureda postavljen je Josip Manolić. UZUP nije ispunio očekivanja predsjednika Tuđmana. UZUP se trebao baviti analizom i koordinacijom rada postojećih službi što Manolić kao komunistički spletkar nije nikako prihvaćao, umjesto toga, on je UZUP pretvorio u paraobavještajnu službu s kojom je spletkario sa starim komunističkim kadrovima i njihovim suradnicima od kojih su mnogi bili na vezi Uprave sigurnosti JNA. U takvom okružju, Predsjednik Tuđman u najvećoj tajnosti naložio Miroslavu Tuđmanu da s ministrom obrane Gojkom Šuškom izabere malu i pažljivo probranu skupinu časnika koji su se do kraja te 1992. pokazali kao moralni, pošteni, nepotkupljivi i hrabri borci za Hrvatsku. Toj tajnoj skupini Tuđman će povjeriti izradu ustroja nove hrvatske obavještajne zajednice. Kada je ustroj bio gotov, Miroslav Tuđman predstavio je Predsjedniku Republike ustroj i skupinu časnika koji su ga uradili i na koje računa kao prve hrvatske obavještajne časnike. Još u prilazu tom stolu Tuđman je u hodu upitao: I.. kako će se zvati nova služba? A kako će se zvati nego UNS - Ured za nacionalnu sigurnost! odgovorio je predsjedniku ministar obrane Gojko Šušak. Nakon što je prezentacija ustroja prošla, predsjednik Tuđman bio je zadovoljan ustrojem i imenom nove obavještajne organizacije te je naložio je da se izrade svi dokumenti potrebni za ukidanje UZUP-a i osnivanje UNS-a. Manolićev UZUP ukinut je 21. ožujka 1993. godine.
Odlukom predsjednika Tuđmana, istoga dana, 21. ožujka 1993. osnovan je Ured za nacionalnu sigurnost (UNS). Ured za nacionalnu sigurnost nije pravni slijednik niti jedne obavještajne ili sigurnosne organizacije bivše države. Osnivanje UNS-a bio je svojevrstan obavještajni reset. Ured za nacionalnu sigurnost nije preuzeo ničiji arhiv, ljude, sredstva i metode rada, niti bilo što drugo. Samo dva mjeseca kasnije, točnije 17. svibnja 1993., svi planovi za novu hrvatsku obavještajnu zajednicu su oživotvoreni donošenjem Zakona o Uredu za nacionalnu sigurnost. Donošenjem Zakona počelo je stvaranje i razvoj UNS-a i obavještajne zajednice u Hrvatskoj. Model hrvatske obavještajne zajednice rađen je na temelju iskustava zapadnih zemalja, primarno američke obavještajne zajednice, a osnovnu jezgru sustava čine dvije civilne i dvije vojne službe. Tako je Ured za nacionalnu sigurnost (UNS) postao državno izvršno tijelo koje usklađuje, usmjerava i nadzire rad tijela državne uprave u vezi s obavljanjem poslova nacionalne sigurnosti. Novoosnovani Ured za nacionalnu sigurnost prema tom Zakonu usklađuje rad državnih ministarstava u obavljanju poslova nacionalne sigurnosti, usmjerava i nadzire rad obavještajnih i protuobavještajnih službi, objedinjava, raščlanjuje i procjenjuje obavještajne podatke i izvješća potrebna za obavljanje ustavnih ovlasti Predsjednika Republike i Vlade RH, skrbi za protuobavještajnu zaštitu i osiguranje Predsjednika Republike, Hrvatskog državnog sabora i Vlade RH te objekata koje oni koriste. Za obavljanje ovih poslova unutar UNS-a uspostavljene su po djelokrugu rada i različitim metodama rada slijedeće službe: Hrvatska izvještajna služba (HIS), Nadzorna služba, Stožer osiguranja. Radi obavljanja stručnih poslova u UNS-u, ustrojene su i slijedeće stručne službe: Nacionalna služba elektroničkog izviđanja (NSEI) i Obavještajna akademija.
Odmak od komunističke tajne policije glavni je motiv stvaranja modernih hrvatskih službi devedesetih. Umjesto slušanja što tko govori po kavanama, spletkarenja i spašavanja stanova ili vikendica "klasića" koji su se odlučili za drugu stranu, moderne su se službe usmjerile na prikupljanje informacija o neprijatelju i na borbu protiv neprijateljske agenture. Te su dvije stvari bitno različite: dok je protuobavještajni posao sličan policijskome, obavještajni rad nije, on je zabranjen (zato mora biti tajan) i više nalikuje na rad nekog državnog gusara. Stare jugoslavenske službe nisu radile te razlike, dapače, često su bili povezani s kriminalnim miljeom (uostalom, Arkan je odrađivao prljave poslove za jugoslavensku tajnu službu). Obavještajna služba bježi od kriminalaca kao od crnoga vraga jer gdje su kriminalci, tamo je i nečija policija pa se tako riskira razotkrivanje. Odvajanjem obavještajnih od protuobavještajnih službi stvorene su i organizacijske pretpostavke za razvoj tehničkih metoda ili ljudskih izvora potrebnih za obranu zemlje u ratu. I to je sve bilo na leđima novih ljudi koji nisu imali veze s jugoslavenskim službama, dobrovoljcima ili civilima koji su se odazvali na mobilizaciju. To je možda najvažniji ključ budućih pobjeda.