Odmah nakon završetka Oluje i mirne reintegracije Podunavlja nepripremljenoj Hrvatskoj i njenom pravnom sustavu dolazili su zahtjevi za masovnim davanjem informacija i dokumenata o Domovinskom ratu. Ti su zahtjevi imali sva obilježja tzv. „fishing expedition“ koji je u međunarodnom pravu nedopušten. Radi se o nespecificiranim zahtjevima za dokumentacijom da bi se u stilu Laurentija Berije nekoga optužilo, držalo u pritvoru pa tražilo po dokumentima bilo što da mu se napakira. Tužiteljstvo MKS-a istraživalo je događaje koji su se zbili u „Oluji” protivno Rezoluciji 827. Vijeća sigurnosti UN-a i Ustavnog zakona RH o suradnji sa MKS-om, dakle potpuno protuzakonito. Hrvatska obavještajna zajednica predvođena HIS-om imala je obavezu i pravo suprotstaviti se tim protuzakonitim napadima na temelje naše države. Tuđmanova Hrvatska vodila je pred MKS-om spor oko pravne kvalifikacije „Oluje” i čitavo to vrijeme niti jedan hrvatski državljanin nije bio obavezan razgovarati s MKS-om dok se to pitanje ne riješi pred sudom. Nove optužnice, koje su mediji s vremena na vrijeme bombastično najavljivali, nisu stizale. Da bi se oslobodilačka operacija Oluja mogla uspješnije procesuirati i kriminalizirati, trebalo je otkloniti te zakonske prepreke. Dolaskom nove vlasti 2000. izdaja je već bila utkana u mnoge političke programe hrvatskih stranaka i njihovih lidera. Ta politička odluka, ravna izdaji, bila je prvi potez tadašnjeg Predsjednika Stjepana Mesića i Predsjednika Vlade Ivice Račana te njihovih pomagača po dolasku na vlast. Oni su najprije otkazali suradnju zastupniku Hrvatske pri MKS-u, američkom odvjetniku Rivkinu, zbog navodno „visokih troškova“, da bi 14. travnja 2000. nerazumnom političkom odlukom poništili već dobiven spor (!!!) oko subpoene i prekinuli akcesorni postupak o žalbi koju je Hrvatska pod nazivom „Mišljenje o Oluji“ podnijela tužiteljstvu. Paralelno s tim Mesićev ured pretvara se u središte destrukcije Tuđmanove politike, a na posebnom udaru su vojska, policija i obavještajne službe.
U to vrijeme, u funkciji stvaranja politički povoljnog okružja za ono što slijedi mediji su svakodnevno plasirali laži o Predsjedniku Tuđmanu sotonizirajući hrvatsku obavještajnu zajednicu koja je bila zadnja linija obrane hrvatske države. Tuđman je čovjek koji je „izolirao Hrvatsku“, koji je imao „aspiracije prema tuđoj zemlji“, potrebno je demontiranje ogromne vlasti koju je Tuđman „uzurpirao“, ukidanje Ureda predsjednika, crvenih tepiha i počasne garde. Prodaja predsjedničkog zrakoplova, komercijalizacija Brijuna, ulaženje u trag novcu koji je „Tuđman pokrao i sklonio na stranim računima“ itd. samo su neki od naslova koje su plasirali „nezavisni mediji“ toga vremena. No entuzijastični detuđmanizatori pod vodstvom Stjepana Mesića i Ivice Račana nisu putem te kampanje samo populistički udarali na sve što Tuđmanovo. Oni su promišljeno stvarali političku osnovu za ono što je slijedilo: korištenje Haaškog tužiteljstva za obračun s Tuđmanom i Hrvatskom državom. Da bi taj plan mogli realizirati, pomno su odabrali ciljeve i najavili „racionalizaciju“ vojske i policije, ukidanje i raspuštanje obavještajnih službi, bolju „suradnju“ sa svijetom, posebice Haaškim tužiteljstvom. Time je taj politički ološ stvorio podlogu za tezu o udruženom zločinačkom pothvatu koja će čitavo vrijeme biti ključna za postupke protiv Hrvatske države, preko optužnica za generale.
Da bi se omogućilo suđenje hrvatskoj državi za Oluju i „udruženi zločinački pothvat“, trebalo je, Mesićevim rječnikom rečeno, „poromptno ukinuti razne VONS-ove, SONS-ove i ostala paradržavna tijela“ koja su do tada štitila nacionalne interese. Rušenje sustava nacionalne sigurnosti Mesić je povjerio svom „izvođaču radova“ i lažnom desničaru Tomislavu Karamarku kojeg je po dolasku na vlast postavio na čelo UNS-a. S tog mjesta Karamarko, sada kao Predstojnik UNS-a, pokreće istragu 25. veljače 2000., o „nestanku dokumenata HIS-a“ iz Tuđmanova ureda, koja će mu poslužiti kao opravdanje za juriš na Tuđmanove sigurnosne službe. Navodno nema „SZUP-ove dokumentacije o prisluškivanju javnih osoba, HIS-ove istrage o organiziranom kriminalu i zloporabama u tajnim službama, materijala o obavještajnim previranjima oko Haškog suda, ni kompromitantnih dokaza o hrvatsko-bošnjačkom ratu u BiH“. Paradoksalno, sam Karamarko koji je u tom trenutku Predstojnik UNS-a plasira izmišljotine protiv obavještajne zajednice na čijem je čelu, govoreći u svom intervju u Nedjeljnoj Dalmaciji kako su „službe u Tuđmanovo vrijeme djelovale izvan zakona, bile instrumentalizirane i zlorabljene“ te da svi ključni ljudi moraju otići. Na sebe preuzima zadaću da stvori „ozračje demokracije i potpuni osjećaj slobode“. Da je radio po zakonu, kao predstojnik UNS-a mogao je pokrenuti istragu Nadzorne službe UNS-a koja je bila zakonski ovlaštena da nadzire rad i zakonitost postupanja svih hrvatskih tajnih službi, pa je tako Nadzorna služba mogla po zakonu istražiti i navodno curenje dokumenata, ne ugrožavajući sustav nacionalne sigurnosti. I Mesić i Karamarko dobro su znali da ne cure informacije iz obavještajne zajednice, gdje curi mogli smo gledati na televiziji. Tih dana Ured Predsjednika Mesića postao je glavno središte protutuđmanovske i protuhrvatske politike potvrđujući pravilo izrečeno u britanskom sitcomu Da, ministre: država je jedini brod koji pušta odozgo. Tragično, međutim, Stjepan Mesić i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Tomislav Karamarko toliko su se razigrali da je došlo do općeg rasula u dilanju dokumentima, što iz Ureda predsjednika što iz Račanove Vlade, medijima i tužiteljstvu. Nastala je zbrka u kojoj više nije bilo jasno što je objavljeno, što je traženo, što je poslano, što je završilo u Haagu. U tom vremenu Stjepan Mesić je grupi novinara britanske TV kuće 'Newswatch' iz Londona protuzakonito dao pristup bez presedana hrvatskim tajnim dokumentima, omogućivši im uvid u 100 audio snimki i 17.000 transkripata i pravo da ekskluzivno snime skidanje voštanog pečata s vrata sobe u kojoj su bili uredno pohranjeni transkripti i audio vrpce prvog hrvatskog predsjednika i hrvatskog državnog vodstva. Nakon toga britanska televizijska mreža Channel 4 emitirala je, „dokumentarni” film „Hrvatska: Otkrivene su Tuđmanove vrpce” (Croatia: Tudjman Tapes Revealed) o „tajnom” arhivu Franje Tuđmana. U Hrvatskoj smo tih dana vidjeli prilog o tome na Dnevniku HTV-a, a potom u cijelosti u političkom magazinu '007' istog dana. Danas je potpuno jasno da su Stjepan Mesić i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost ujedno i predstojnik UNS-a Tomislav Karamarko kao i ostali izabrali transkripte koje su trebali najuvjerljivije potkrijepiti u Velikoj Britaniji znatno ranije stvorene predrasude o prvom hrvatskom predsjedniku kao stvarnom djelitelju Bosne i Hercegovine, Miloševićem tajnom ortaku u „kovanju rata”, narodnom pljačkašu, povijesnom revizionistu koji niječe holokaust, despotu, diktatoru i na kraju krajeva, opakom ratnom zločincu.
Na tako teško kršenje zakona o tajnosti podataka tadašnji Savjetnik za nacionalnu sigurnost i Predstojnik UNS-a Tomislav Karamarko nije ni trepnuo, a kamoli upozorio ili zaustavio Stjepana Mesića u počinjenju teških kaznenih djela. On će postupiti upravo suprotno: kada su počele u državno odvjetništvo stizati kaznene prijave protiv Stjepana Mesića, Mesić će - da prikrije svoju izdaju - narediti uništenje sustava nacionalne sigurnosti, a taj će prljavi posao povjeriti upravo Tomislavu Karamarku. Odluku o uništenju sustava nacionalne sigurnosti donijela je slijedeća grupa zavjerenika u Uredu predsjednika na sastanku na kojem su bili Predsjednik Republike Stjepan Mesić, Predsjednik Vlade Ivica Račan, ministar obrane Jozo Radoš, ministar unutarnjih poslova Šime Lučin, ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević, predsjednica saborskog odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Đurđa Adlešić i Tomislav Karamarko koji je tada istovremeno bio šef Mesićeva ureda, savjetnik za nacionalnu sigurnost i Predstojnik UNS-a. Nakon što su odlučili da će specijalna policija napasti HIS, Đurđa Adlešić sazvala je sjednicu Odbora na kojoj je sve članove upoznala s to operacijom smišljenom u Uredu predsjednika. Tako je o sudbini pobjedničke hrvatske obavještajne zajednice odlučivao hrvatski politički ološ.
Na put tim planovima neplanirano je stao novoimenovani ravnatelj HIS-a Ozren Žunec. Ovaj je sveučilišni profesor, teoretičar vojske i obavještajnih službi nakon upoznavanja ljudi, metoda rada i rezultata Hrvatske izvještajne službe, odbio sudjelovati u planu Mesića, Račana i Karamarka. On neće pristati na Karamarkov plan da s policijom okupira HIS pa će zbog toga dati ostavku. Da bi izvršio svoje zadaće Karamarko će Mesiću i Račanu za ravnatelja HIS-a predložiti Damira Lončarića, svog pomoćnika iz policijske uprave zagrebačke, istog onog Lončarića koji mu je „sredio“ da kao policijski šef (!) besplatno živi u stanu mafijaša Petrača. Odmah po Lončarićevom imenovanju, Karamarko je naredio pokretanje operacije rušenja sustava nacionalne sigurnosti. U rano jutro 24. svibnja 2000. u prostorije HIS-a upali su policijski specijalci, Alfe, koje je još vodio general Mladen Markač te su počeli pretraživati sve koje su zatekli na poslu. Ta Karamarkova predstava trebala je poslužiti da se vrijedni Tuđmanovi obavještajci u javnosti prikažu kao kriminalci te da se pretresanjem do kože ponize pred cijelom državom. Pretražen je potpuno i ravnatelj u ostavci, dr. Ozren Žunec, a šefica njegova kabineta svučena je do gaćica. Toga dana Karamarko je prema svojoj „doušničkoj listi“ poslao na raspolaganje od godinu dana sve one koji su na bilo koji način pokušali zakonski zaštititi hrvatsku državu od izdajnika. Sva rješenja o „raspolaganju“ klasificirana su kao „DRŽAVNA TAJNA“ tako da je svim djelatnicima koji su tako poslani na raspolaganje maksimalno otežana zakonska borba da se vrate na svoje radno mjesto. Tako je hrvatski politički ološ preuzeo hrvatsku državu. Onima koji su se žalili na ova protuzakonita rješenja Upravni sud odgovorio je brzo, tek nakon pet godina.
Raspuštanjem HIS-a kao krovne službe raspušten je cijeli sustav nacionalne sigurnosti i učinjen nepovratan korak u devastaciji dosegnute razine državnih institucija. Kako je uništen postojeći, a nikakav drugi nije uspostavljen, posljedice za cijeli sustav i za državu biti će katastrofalne. Nedugo nakon toga ista sudbina zadesila je i vojnu Sigurnosno informativnu službu, koja je u medijima stekla zloglasan status jer je prepoznata kao glavna točka otpora planu kriminalizacije Domovinskog rata, Tuđmana i Šuška. Ukidanje službi, demonstriranje sile bez presedana u demokratskim društvima, proglašavanje krivaca prije sudskih presuda, pa čak i prije provedenih istraga, licitiranje haaškim optužnicama, dozvoljavanje britanskoj službi MI-6 da se u Hrvatskoj obračunava sa HIS-ovcima, linč kroz plaćene medije, bili su glavni elementi politike „detuđmanizacije“ kakvu je provodio hrvatski politički ološ predvođen Mesićem i Račanom. To nije bilo sve. Uz pomoć ljudi koje je taj dvojac inaugurirao u sam vrh obavještajnog i sigurnosnog sustava kao i na bitne pozicije unutar policije i vojske (a radilo se mahom o „proverenom kadru“ bivše države), kreirana je politika koja je ostavila devastirajuće posljedice na državnu politiku i međunarodni položaj Hrvatske. Te posljedice nisu proizlazile iz toga što su predsjednik Tuđman i njegovi suradnici radili nedjela koja je trebalo skrivati, nego zato što su nakon objavljivanja tisuća državnih dokumenata i transkripata hrvatska politika, njezini nosioci, njezini ciljevi, dosezi, kapaciteti i mogućnosti postali otvorena knjiga za sve hrvatske neprijatelje.
Reformama sustava u kojima su konačno na kraju formirane dvije službe, jedna civilna i jedna vojna, zabijeni su zadnji čavli u lijes hrvatske nacionalne sigurnosti. Neprirodno stopljene obavještajne i protuobavještajne službe - koje se u svojem poslu koriste posve različitim metodama - dodatno su onemogućene nemogućim i zapetljanim sustavom odlučivanja i vođenja - o čemu, uostalom, hrvatska javnost ima prilike čuti od vremena do vremena, kad je se zabavlja raznim imenovanjima načelnika. Još od Miroslava Šeparovića slušali smo - tko se sjeća - o tome da obavještajna služba mora raditi „po zakonu“. Taj pravnik s dovoljnim (2) iz ustavnog prava nije mogao barem provjeriti da je prema Bečkim konvencijama špijunaža zabranjena pa je zato i tajna. Ona je po svojoj naravi protuzakonita, ali to tom lošem đaku nije išlo u glavu. Kakve uspjehe može postići služba koja samu sebe ograničava arbitrarnim propisima? Da se i ne govori o tome da je u svim tim promjenama i obračunima duboko narušeno povjerenje koje je u tim poslovima zaista ključno - tko će riskirati glavu za službu koju izdaje vlastito vodstvo?!
Na kraju, kad već danas nemamo nikakve ozbiljne službe, kad je zapravo posve svejedno hoće li ovaj ili onaj „klasić“ biti na čelu neke od tih nemogućih slovnih kombinacija, ipak možemo biti optimisti: na ovim prostorima nikada niti jedna vojska (pa i njezina obavještajna služba) koja je ušla u rat, nije iz njega izašla. Na ovim prostorima uvijek se formira neka nova vojska, nova služba koja će pobijediti, dok će stare strukture nestati. Tako je bilo s hrvatskim obavještajnim službama u Domovinskom ratu, a tako će biti i u budućnosti, ako bude trebalo.